PRVI SVIBANJ - U FUNKCIJI IZRAŽAVANJA
TEŽNJI I ZAHTJEVA RADNIŠTVA
(Iskustva začetnika sindikalizma na hrvatskom prostoru 1890. - 1918.g.)
Obilježavanjem radničkog blagdana na prostoru današnje hrvatske države začelo se još 1890. godine, dakle iste godine kada i u gospodarski naprednijim zemljama Zapada s daleko brojnijim i bolje organiziranim radništvom. Te su godine 1. svibanj kao svoj i međunarodni radnički blagdan proslavili zagrebački, riječki i varaždinski radnici. Međutim, i te prve proslave na našem prostoru kao i brojne druge koje su ih slijedile nisu bile puke svečarsko-komemorativne naravi, već su njima radnici težili ukazati na svoj teški socijalni i materijalni položaj, neizdržljive uvjete svog života i rada, pokazati javnosti i svima onima, koji su odlučivali o njihovom položaju svoju slogu i ustrajnost u borbi za poboljšanje prilika pod kojima su radili i živjeli te su kroz njih izražavali svoje zahtjeve i učvršćivali svoje radničke organizacije. O takvoj naravi prvih obilježavanja 1. svibnja u nas govore podaci, koje sam prikupio bez nekih posebnih istraživanja, tek letimičnim pregledom izvora koji su mi se našli pri ruci, a bez pretenzija za njihovom sveobuhvatnošću.
No, prije nego prijeđem na iznošenje tih podataka, koji potkrepljuju navode o ovakvoj prosvjedno-demonstracijskoj naravi prvih radničkih prvih svibanja u nas, tek ukratko o onovremenom okruženju.
Ekonomske i socijalne prilike hrvatskog radništva toga doba
Radno vrijeme bilo je čak i do 17 sati dnevno (od struke do struke različito, ali nigdje kraće od 12), s time da se radilo i nedjeljom dopodne. Dakle, prvi su sudionici takvih proslava riskirali da zbog sudjelovanja u prvosvibanjskoj proslavi budu drugog jutra od svojih gazda otpušteni zbog izostanka s posla, jer, dakako, 1. svibnja nije bio nikakav blagdan ili neradni dan. Tek desetljetnom borbom dio je radnika štrajkovima uspio izboriti 1. svibnja kao neradni dan (dakle ne i plaćeni). To pravo praznovanja ovisilo je u prvom redu od borbenosti pojedinih tada još ilegalnih sindikalnih podružnica, pa je stanje u tom pogledu bilo različito od mjesta do mjesta, a čak i u istom mjestu tek neke su struke uspjele ga izboriti u svojim kolektivnim ugovorima.
Isto tako, dio je radnika svojim tarifnim pokretima uspio postupno smanjiti trajanje dnevnog radnog vremena, ali su tek rijetki prije 1918. godine uspjeli izboriti 8-satno efektivno radno vrijeme (odmor za ručak nije se računao u radno vrijeme). Premda je zakonskim propisom iz 1891. godine bio zabranjen rad nedjeljom (osim za pojedina radna mjesta, gdje je to bilo tehnološki nužno), ipak je to u praksi sasvim drugačije izgledalo. Poslodavci su našli načina u dosluhu s inspekcijskim vlastima da izigravaju taj propis koristeći se tobožnjim "pristankom" radnika, a zbog toga je došlo do krvavih sukoba u Podsusedu 1911. godine (dakle, punih 20 godina od donošenja zakona).
Usprkos ovako dugom radnom vremenu i uloženoj velikoj količini rada radničke nadnice, a posebno one nekvalificiranih radnika (a njih je bilo ponajviše) nisu bile dostatne niti za golo preživljavanje radnika i njihovih obitelji. Prema podacima iz 1890. godine u Zagrebu takav radnik jedva da je mogao svojom plaćom pokriti polovinu mjesečnih troškova svoje obitelji (uzevši da je prosječno bila samo četverčlana člana). Nadnice žena i maloljetne djece su bile još i niže. Slično je bilo i u drugim gradovima i mjestima u Hrvatskoj.
Stanarine su bile izuzetno visoke, pa je Zagreb po skupoći stanarine bio u to vrijeme na 4. mjestu u Austro-Ugarskoj monarhiji (iza Insbrucka, Beča i Praga). Ništa bolje nije bilo ni u onim drugim našim gradovima, koji su zbog industrijalizacije doživljavali veliku ekspanziju (Rijeci, Puli).
Tek 1891. godine uvedeni su zakonskim propisima neki oblici socijalnog osiguranja radnika za slučaj bolesti, ali s vrlo ograničenim pravima (primjerice naknade za bolovanje svega do 2 tjedna), a dvije trećine doprinosa uplaćivao je radnik sam, a tek jednu trećinu poslodavac. 1907. godine zakonom je uvedeno obvezatno osiguranje radnika za slučaj nesreće na poslu, za koje su doprinose plaćali poslodavci. Kasnije je uvedeno i djelomično mirovinsko osiguranje, za koje su doprinose uplaćivali sami radnici.
Opisivanje pojedinosti konkretnih radnih uvjeta i stanja zaštite pri radu kao i drugih prilika, pod kojima su živjeli radnici (stambene i higijenske prilike)predaleko bi nas odvelo pa ćemo se ograničiti na konstataciju da bi im ponajbolje odgovarali opisi iz Zolinih romana.
Pravo glasa u Hrvatskoj onog doba bilo je ograničeno vrlo visokim imovinskim cenzusom, pa ga je za vladanje bana Khuena Hedervarya imalo svega 2% onodobnog stanovništva Hratske (po tome se nalazila na posljednjem mjestu u cijeloj Europi). Jasno je, da i obzirom na takve uvjete radnici nisu imali prava glasa. Pravo glasa nisu imale niti žene općenito. U takvim okolnostima (zbog nemanja prava glasa) interesi radno-zavisnog stanovništva, koje je činilo 1890. godine 68,7% od radno-aktivnog stanovništva u Hrvatskoj i Slavoniji (odnosno 34,2% od ukupnog broja stanovništva) nisu bili u fokusu interesa onovremenih građanskih stranaka. Kako je tisak bio u rukama pojedinih vladajućih slojeva i u pravilu nije tretirao radničke zahtjeve, osim povremeno i tada najčešće sa stajališta obrane interesa struktura koje je predstavljao, to radnicima onog vremena nije preostalo ništa drugo osim javnih prosvjeda, demonstracija i štrajkova da izražavaju svoje interese i obavještavaju javnost o svojim zahtjevima i da upućuju svoje interpelacije Saboru i vlastima radi poboljšanja svojeg položaja.
Premda je još 1874. godine Zakonom bilo dopušteno svim građanima pravo okupljanja, ipak su uvjeti za njegovo oživotvorenje bili vrlo teški. Skupovi na otvorenom morali su biti odobreni od strane vlasti. Na svim skupovima (i dopuštenim na otvorenom prostoru i u zatvorenom prostoru) morao je biti nazočan policijski pristav, koji je imao pravo raspustiti svaki skup, ako je ocijenio da poprima tijek suprotan Zakonu. Pored toga Zakon je zabranjivao svaki javni skup na otvorenom mjestu "gdje Sabor saboruje ni u opsegu od 5 miljah", dakle u Zagrebu, (Sabor je uglavnom, osim ljetnim mjesecima stalno zasjedao), a u Zagrebu je bila najveća koncentracija radništva. K tome, zagrebačko gradsko poglavarstvo svojom je odlukom još više ograničilo mogućnosti javnih radničkih okupljanja, jer je svojom odlukom zabranilo i okupljanja u zatvorenim prostorima pod tjednom poslije 18 sati, a nedjeljom i blagdanom je takvo okupljanje bilo dopušteno samo između 9 i 12 sati. Ako se sjetimo, da su radnici od ponedjeljka pa do subote radili do 19 sati (u pravilu), a i nedjeljom dopodne, to je praktično značilo da se nikakva radnička skupština ne može niti održati. No, radnici su usprkos takvim propisima svoje skupštine ipak održavali, a vlast ovakve rigidne propise nije mogla obdržavati, ali je uvijek prijetila opasnost od raspuštanja takvih skupova i sankcija za njihove sudionike i organizatore.
S pravom na javno okupljanje bilo je usko povezano i pravo radnika na štrajk. Naime, pod krinkom skrbi za javni red i mir, vlasti su u dosluhu s poslodavcima vrlo često posezale za oružničkim intervencijama prilikom štrajkova i kad je za to bilo opravdanja (prilikom izlazaka štrajkača na ulice) i kad ga nije bilo (najčešće su štrajkovi bili ograničeni na tvorničke krugove, a štrajkačke su straže pazile na red i imovinu). Protiv nepotrebnih i nepriličnih oružničkih intervencija radničke su organizacije godinama bezuspješno prosvjedovale. 1911. godine, vlasti su prilikom štrajka pilanskih radnika u Zagrebu uhitile više štrajkača i dale ih isprebijati, na što je buknuo generalni štrajk u Zagrebu. Tom je prilikom banu Tomašiću predan memorandum kojim je traženo: "da se kod radničkih štrajkova i sporova ne upotrebljavaju žandarmi, osim pod vodstvom političkog činovnika ili oružničkog časnika; da se vladinom naredbom osigura radništvu Hrvatske i Slavonije sloboda štrajkovanja te da se u tu svrhu dadu potrebite instrukcije svim političkim oblastima i da se ove kod radničkih pokreta i borba nepristrano drže; da se sveukupnom radništvu zajamči potpuna sloboda sastajanja i udruživanja, jer bez toga iluzorna je organizacija kao i sloboda štrajkovanja, a nemoguć je radnički pokret uopće; konačno, da se obzirom na interesovane kategorije radništva nedvojbeno održavaju propisi banske naredbe o nedjeljnom počinku". Premda je ban Tomašić preplašen okupljenim mnoštvom (oko 20.000 ljudi od ukupno 80.000 stanovnika grada) radnika na Kazališnom trgu dao obećanje da će ispuniti ove radničke zahtjeve, to nije učinio, jer je već ujesen iste godine došlo do nepotrebnog krvoprolića pred Cementarom u Podsusedu, u kojoj su od strane pijanih žandara bili izudarani i vladin povjerenik i predsjednik Općeg radničkog saveza, koji su zajedno došli smirivati eksplozivnu situaciju izazvanu nepotrebnom oružničkom intervencijom. Spomenute radničke zahtjeve ispunio je tek iduće 1912. godine Tomašićev nasljednik Cuvaj.
Zakonom o društvima iz 1852. godine svim je građanima u Austro-ugarskoj monarhiji bilo dano načelno pravo na udruživanje, s time da je nadležna zemaljska vlast svakoj pojedinoj udruzi prethodno odobravala njena pravila. U Hrvatskoj i Slavoniji konzervativni Khuen Hedervaryev režim, koristeći se tim svojim pravom diskrecione ocjene, desetljećima je kočio legaliziranje radničkih (sindikalnih) organizacija. Prve zametke modernih sindikalnih strukovnih udruga, možemo vidjeti upravo među organizatorima prvog prvosvibanjskog okupljanja u nas u Zagrebu 1890. godine. Redatelji (redari) po strukama bili su radničke vođe, koje su svojim istupima i zahtjevima za poboljšanje položaja radnika u svojim djelatnostima stekle ugled i autoritet među kolegama svojih profesija. No, unatoč višestrukim neuspjelim pokušajima svoje legalizacije te su strukovne podružnice uporno nastavljale svojim ilegalnim radom, održavale javne pučke skupštine koristeći se zakonskim pravom na javno okupljanje građana, vodile ponekad s uspjehom, ponekad bezuspješno štrajkove i tarifne pregovore, postupno rasle, međusobno se povezivale kako unutar svojih grana tako i između pojedinih mjesta i gradova, tajno prikupljajući članarinu i doprinose za štrajkačke fondove i riskirajući pri tome policijske progone i zatvore svojih vođa i pljenidbu svoje imovine. Tek 1907. godine dolazi do legalizacije prvih 16 strukovnih saveza (sindikata) u Hrvatskoj i Slavoniji, no i nakon toga ne cvatu im ruže pa sindikati opreza radi legaliziraju samo dio svojih javnih funkcija, dok radi očuvanja neovisnosti svoje tarifne autonomije zadržavaju u tajnosti svoje funkcije s time povezane (štrajkački fondovi, politika tarifnih pokreta itd.). Početkom I. svjetskog rata, rad svih radničkih organizacija pa, dakako, i sindikata bio je zabranjen.
Navođenje ovih okolnosti i prilika, pod kojima su živjeli radnici krajem prošlog i početkom ovog stoljeća bilo je nužno radi razumijevanja prvosvibanjskih radničkih zahtjeva u tome razdoblju.
No, prijeđimo sada na konkretne primjere koji potkrepljuju uvodno naznačenu narav prvosvibanjskih radničkih okupljanja u nas.
Obilježavanje 1. svibnja u Hrvatskoj i Slavoniji, Dalmaciji,
Istri i Rijeci (1890.-1918.)
Zagreb 1890.
Zagrebački radnici 20.IV. su na općoj radničkoj skupštini donijeli odluku o organiziranju prve proslave 1. svibnja u nas, utvrdili njen program i izabrali odbor za njeno organiziranje na čelu s Đurom Mihelčićem (željezničarskim štrajkačkim vođom). Mihelčić se obratio Gradskom poglavarstvu sa zahtjevom za dozvolu takvog javnog okupljanja, a od Zemaljskog obrtnog društva (udruge poslodavaca) pismom je zatraženo posredovanje kod zagrebačkih poslodavaca da dozvole izostanak s posla svim onim radnicima, koji su odlučili sudjelovati u proslavi. Gradsko poglavarstvo odobrilo je održavanje proslave, ali je ograničilo kretanje povorke kroz grad, na točno određene ulice, s time da se povorka smije kretati samo desnom stranom ulice radi ostalog prometa, da prilikom prolaza povorke kroz grad ne smije svirati glazba, da se na povratku iz Maksimira radnici smiju kretati u samo u manjim kolonama i bez pjevanja te da su sami radnici odgovorni za održavanje javnog reda i mira i da ne smiju dozvoliti da "da se radnikom pridruže kakovi bezposleni i neradnički elementi, koji bi neobaziruć se na izdanu po radnicih lozinku "Mir i red" prisutnošću radnikah obodreni u ime zagrebačkih radnikah javni red i mir narušavati htjeli" te da "takve elemente imadu radnici uz pripomoć organah gradske straže iz svoje sredine odstraniti dati". Obzirom na izostanak represalija protiv radnika koji su 1. svibnja izostali s posla zbog proslave, vjerojatno je da je udruga poslodavaca svojim članovima dala takvu preporuku. Proslava 1. svibnja započela je javnom radničkom skupštinom u zgradi "Hrvatskog doma", danas zgrada "Sokola" (iza Hrvatskog narodnog kazališta) pred 1.000 radnika (više ih u dvoranu nije stalo) a pred zgradom se okupilo još 2.000 radnika od ukupno oko 8.000 radnika koliko ih je tada bilo u Zagrebu. Skupština je provela raspravu o radnom vremenu i o radu nedjeljom i utvrdila zahtjeve radnika u svezi toga, koji su bili upućeni nadležnim vlastima. Po završetku skupštine radnici su u povorci demonstrirajući prošli kroz grad do Maksimira, gdje je održana zabava i narodno veselje (zahtjev za održavanje proslave, plakat s programom i popis njenih organizatora u privitku).
Rijeka 1890.
I riječki radnici Tvornice torpeda, Tvornice duhana, Parobrodarskog društva "Adria" i zidari pridružili su se prvom obilježavanju 1. svibnja u svijetu. Već u 5 sati ujutro radnici su se okupili u Gradskom parku, odakle su u 8,30 sati u povorci otišli na Sušak, gdje su poslije podne ispred hotela "Kontinental" održali miting, na kojem su bili izraženi njihovi zahtjevi glede poboljšanja radničkog materijalnog i socijalnog položaja.
Varaždin 1890.
19. travnja "Varaždinski viestnik" objavio je poziv "braći radnicima na obću veliku radničku skupštinu", koja je održana idućeg dana i donijela je rezoluciju sa slijedećim zahtjevima: 1. za smanjenje radnog vremena, za povišenje plaća i za jednomjesečni otkaz; 2. da se obustavi rad nedjeljom; 3. da se slavi Prvi svibanj i 4. da se osnuje obrtničko-radničko društvo za naobrazbu i međusobno pomaganje. Izdan je i letak s tim zahtjevima, koji su radnici 1. svibnja dijelili gradom pri dolasku na skupštinu.
Veliku radničku skupštinu održali su u Kazališnoj restauraciji na kojoj se ponovno govorilo o položaju radnika i njihovim zahtjevima. Organizatori skupštine su bili Stjepan Kuntić, Fran Lehpamer i Marko Fadljević
Zagreb 1891.
Održana je proslava 1. svibnja istog tipa kao prethodne godine, s time da se na javnoj radničkoj skupštini raspravljalo o 1. svibnju i njegovom značenju, radničkom stanju i štampi osobitim obzirom na radničke okolnosti, a demonstranti su u povorci na šeširima nosili trake s natpisima "U slozi je spas" i "Živio radnički blagdan, 1. svibnja 1891."
Vrbovsko 1891.
1.V. održana je također radnička proslava sličnog sadržaja kao u Zagrebu iste godine.
Rijeka 1891.
U pripremi za obilježavanje 1. svibnja riječki radnici održavaju pripreme skupštine, na kojima se dogovaraju o zahtjevima, koje će tom prigodom istaknuti. Gradom se pronose kojekakve glasine, osobito od strane poslodavaca i upravnih struktura (da prijeti revolucija i radničke odmazde). List "La voce del popolo" povodom toga objavljuje članak, kojim poziva građanstvo Rijeke da ne nasjeda tim glasinama i apelira da se dopusti radnicima izražavanje njihovih zahtjeva radi poboljšanja mizernih radničkih ekonomskih prilika te poziva građane da se ne plaše najavljene obustave rada 1. svibnja i radničkih demonstracija i prosvjeda zbog takvog svog položaja. Sama proslava prošla je mirno, ali su slijedećih godina zbog tako stvorene klime prvosvibanjske proslave u gradu bile zabranjivane, a vojska i policija su toga dana bile stavljene u pripravnost.
Zagreb 1892.
Proslava radničkog blagdana je bila iste naravi kao prve dvije. Bio je izdan i proglas, kojim se radnici pozivaju na proslavu. Na radničkoj skupštini (kojoj su prisustvovali i radnici iz gradu bližih naselja) raspravljalo o 1. svibnju i njegovom značenju, položaju hrvatskih radnika, koristi i uporabi radničkog novinarstva i važnosti općeg prava glasovanja. Skupština je donijela sljedeću rezoluciju:
"S razloga, što radničtvo predugim i prenapornim radnim vremenom duševno i tjelesno nazaduje te pod nepravednim gospodarstvenim pritiskom stenje, s razloga, jer je razvitak i sjedinjenje radničtva neophodno nuždno, da se u zajednicu udruži,
s razloga, jer je radničtvo silom okolnosti u prosvjeti zaostalo,
s razloga, jer nije radničtvu dana prilika odlučivati o svom boljitku i napredku
pridružuje se ono na današnjoj općoj radničkoj skupštini solidarno izjavama cjelokupnoga organizovanoga radničtva pa zahtjeva:
1. uvedenje 8-satnog dnevnog rada, kako bi se proizvodnja i potrošak njezin izjednačili;
2. uvedenje podpunoga prava udruživanja;
3. uvedenje podpune slobode izražaja mislih tiskom i slobodno razprostranjenje tiskopisa;
4. uvedenje sveobćega jednakog i izravnog prava glasovanja za svakoga državljanina u svih
državnih i općinskih poslovih nakon 21. godine".
Rezolucija je predana hrvatskom Saboru, koji je o njoj raspravljao krajem 1893. i početkom 1894. godine. Usprkos zalaganju saborskih zastupnika Eugena Kumičića, dr. Josipa Franka, Frana Folnegovića, dr. Milana Amruša i Pavla Jovanovića vladina većina je sve te zahtjeve odbila.
Split 1892.
Splitski su radnici po prvi puta obilježili 1. svibanj. Tom se prilikom govorilo o radničkim zahtjevima.
Zagreb 1893.
Održana je proslava 1. svibnja, koja je započela javnim zborom pred "Narodnim domom" na Sveučilišnom trgu, na kojem se raspravljalo o osamsatnom radnom vremenu, političkim pravima radnika (sveopće pravo glasa, sastajanje i udruženje i štampa), a završena je nakon prolaska demonstranata kroz grad zabavom u Maksimiru. U govorima je tom prilikom bilo naglašeno da jedino radnički stališ nema svojih zastupnika u Saboru te su postavljeni zahtjevi za promjenom izbornog reda i sveopćim izbornim pravom, a Saboru su i upućeni zahtjevi za 8 sati rada, 8 sati odmora i naobrazbe i 8 sati počinka.
Proslavi su prisustvovali radnici i seljaci-bezemljaši iz bližih i daljih naselja, od kojih je o položaju poljoprivrednih najamnih radnika govorio i jedan seljak iz sela Majura na Banovini. U proslavi je sudjelovalo oko 5.000 ljudi.
Koprivnica 1893.
Tamošnji radnici su po prvi puta obilježili 1. svibanj i tom su prilikom istakli svoje zahtjeve.
Varaždin 1893.
30. travnja održana je velika radnička skupština posvećena radničkom blagdanu. Na skupštini se raspralvjalo o položaju radnika i njihovim zahtjevima.
Zagreb 1894.
1. V. održana je proslava sličnog tipa kao i prethodne godine, a demonstranti su u povorci kroz grad pored već uobičajenih natpisa na šeširima nosili i natpise 3 x 8 (8 sati rada, 8 sati odmora i naobrazbe i 8 sati počinka) te zahtjeve za općim pravom glasa.
Varaždin 1894.
1. V. radnici održavaju javnu skupštinu, na kojoj govore o 8-satnom radnom danu i političkim pravima radnika. Poslije podne manifestaciona povorka uz pratnju glazbe prolazi gradom do šume Jalkovec, gdje je upriličena pučka veselica.
Slatina 1894.
1. V. održana je javna pučka skupština uz sudjelovanje 400 osoba, na kojoj se govorilo o pravima radnika. Poslije podne je bila zabava u Urbarskoj šumici.
Osijek 1894.
1. V. obustavljen je rad u svim osječkim radionicama i tvornicama i održana javna skupština, na kojoj je bilo riječi o značenju 1. svibnja i o zahtjevima radnika. Poslije podne su radnici u povorci prešli preko Drave u gradsku šumicu, gdje su održali zabavu. Bilo je nazočno oko 200 radnica i radnika.
Sisak 1894.
Sisački radnici prvi puta slave 1. svibanj održavanjem javne skupštine, na kojoj se govorilo o položaju radništva.
Petrinja 1894.
Radnici su obilježili svoj blagdan javnom skupštinom o položaju radništva.
Slavonski Brod 1894.
Policija je rastjerala prvosvibanjski sastanak brodskih radnika koji su svojim zagrebačkim kolegama uputili brzojav: "Redarstveno spriječeni, u duhu se današnjoj svečanosti priključujemo. Živili!"
Varaždin 1894.
1. svibnja održana je dopodne velika radnička skupština, koja je postavila zahtjeve za 8-satnim radnim vremenom i za politička prava radnika. O tome je izdan i letak. Iza podne radnici su se okupili ispred svratišta "Slon", odakle su uz pratnju glazbe u povorci krenuli u Jalkovec, gdje su upriličili zabavu.
Zagreb 1895.
Po svojoj naravi prvosvibanjska proslava je bila kao i prijašnjih godina, ali su joj sada umjesto jedne opće pripremne radničke skupštine za cijeli Zagreb prethodile radničke skupštine po gradskim rajonima i strukama, koje su formulirale svoje zahtjeve o kojima je trebalo govoriti na velikom zajedničkom prvosvibanjskom skupu, birale svoje govornike koji će ih iznijeti i svoje redare. To je već bilo moguće, obzirom da je tijekom proteklih 5 godina došlo do znatnog organizacijskog jačanja zagrebačkih ilegalnih strukovnih sindikalnih organizacija.
Dubrovnik 1895.
Radnički blagdan prvi puta je javno proslavljen u tom gradu.
Zagreb 1896.
1. svibanj obilježen je na već uobičajen način. Na javnoj radničkoj skupštini bili su utvrđeni politički zahtjevi radnika.
Slavonski Brod 1896.
Brodski radnici bili su ponovno policijski spriječeni u obilježavanju 1. svibnja pa su zagrebačkim radnicima uputili pozdravni brzojav: "Mi osobitim ushićenjem pristajemo uz vas braćo. Živili!"
Vukovar 1897.
1. svibnja usprkos policijskoj zabrani i javne pučke skupštine i demonstracijske povorke u gradu se okupilo oko 150 radnika (mahom poljoprivrednih). Okupljeni radnici su se dogovorili, da u povorci kroz grad pođu velikom županu Srijemske županije te da mu kao deputacija iznesu svoje zahtjeve (uglavnom oko podjele zemlje bezemljašima). Povorka je prošla gotovo kroz cijeli grad, ali je u Novom Vukovaru prije županovog sjedišta bila zaustavljena od vojske i policije. U želji da posije razdor među radnicima vojni je satnik do župana propustio samo dio demonstranata i to isključivo mađarske narodnosti, jer da župan ne zna hrvatski već samo mađarski i njemački. Dok su njihove kolege pregovarale sa županom, većina ostalih radnika je ostala na cesti čekajući ishod pregovora. Vojska je isprovocirala sukob htijući demonstrantima oteti zastavu i dotad mirni radnici počeli su izvikivati parole protiv mađarona, župana i njihove despotske politike. Vojnici i žandarmi počeli su pucati u zrak, nakon čega su se radnici povukli u šumu Adica. Organizatori prvosvibanjskih demonstracija su bili kažnjeni zatvorom.
Zagreb 1897.
Prvog svibnja radnička proslava nije održan, jer ju je Gradsko poglavarstvo zabranilo uz obrazloženje: "Pošto se slavljenje 1. svibnja imade smatrati radničkom demonstracijom proti postojećem pravnom i društvenom poretku, ovo Poglavarstvo zabranjuje svaku proslavu 1. svibnja kao radničkog blagdana".
Varaždin 1897.
25. travnja uhićeni su radnici, koji su pripremali prvosvibanjsku proslavu (krojački pomoćnik Mato Dabac, postolarski pomoćnik Stjepan Huzjak te bravarski pomoćnici Josip Levatić, Valentin Lepen, Dragutin Maršić, Franjo Schilling, Viktor Tomada, Petar Tomašković i Ljudevit Pasarić). Stoga te godine proslava nije ni održana.
Zagreb 1898.
Gradske su vlasti ponovno zabranile proslavu 1. svibnja uz isto obrazloženje kao i prethodne godine.
Zadar 1898.
Povodom 1. svibnja izašao je prvi broj radničkog lista "Il socialista".
Pula 1902.
Premda su vlasti obilježavanje 1. svibnja tretirale kao štrajk i zabranjivale ju, pulski su radnici tog dana obustavili rad, na što su vlasti poduzele vrlo oštre mjere protiv organizatora.
Vukovar 1903.
Zadnje nedjelje u travnju održana je radnička skupština posvećena radničkom blagdanu (jer je 1. svibnja bio radni dan pa se radnici bojeći se otkaza nisu mogli okupiti). Na skupštini su istaknuti radnički zahtjevi za slobodu tiska, sastajanja i udruživanja i za općim pravom glasa.
Varaždin 1904.
Nakon 9 godina ponovno je organizirana prvosvibanjska proslava. Radnička povorka radnička okićena karanfilima krenula je iz grada u selo Turčin., gdje ih je srdačno dočekala velika skupina seljaka, s kojima su zajedno proslavili 1. svibanj.
Rijeka 1904.
1. svibnja rano ujutro okupilo se u Javnom vrtu mnoštvo riječkih radnika, koji su u povorci krenuli kroz grad na čelu s radničkom glazbom. Uz povorku je išlo 150 redara kao i redari -biciklisti, članovi "Radničkog koturaškog kluba". Preko Korza došli su u kazalište "Fenice", gdje je održana velika javna skupština. Na početku skupštine zbor od 150 radnika prvi je puta izveo Radničku himnu, koju je uglazbio Ivan pl. Zajc. Skupština je uputila pozdravni telegram kolegama u Zagrebu, Budimpešti i Trstu: "Radnici u gradu Rijeci, sakupljeni na svečanoj javnoj skupštini slaveći 1. svibanj, šalju bratski pozdrav potvrđujući solidarnost u zajedničkim težnjama prema eri pravednosti.". Skupština je okončana ponovnom izvedbom Radničke himne. Poslije podne i navečer je u Javnom vrtu održana vrlo uspjela pučka zabava.
Pula 1905.
Radnici su obilježili 1. svibanj pošli gradom u povorci i klicanjem isticali svoje zahtjeve.
Rijeka 1905.
Prvog svibnja krenula je velika povorka kroz grad glasno demonstrirajući i izvikujući antiratne poruke na hrvatskom, talijanskom i mađarskom jeziku. U pola 10 dopodne održana je u ljetnom kazalištu javna skupština, na kojoj se govorilo protiv mogućeg ratnog sukoba između Austro-Ugarske i Italije te protiv militarizma. Poslije podne održana je zabava u svratištu "Sušak".
Zadar 1906.
Javnom pučkom skupštinom obilježen je 1. svibanj uz isticanje zahtjeva za sveopćim pravom glasa.
Rijeka 1906.
1. svibnja u ranim jutarnjim satima u Gradskom parku se okupilo oko 2.000 radnika noseći parole sa zahtjevima za općim pravom glasa i znamenite 3 osmice (8 sati rada - 8 sati odmora i naobrazbe - 8 sati počinka).
Varaždin 1907.
1. svibnja 600 radnika u povorci uz klicanje parola sa svojim zahtjevima i pjevanje radničkih pjesama krenulo je prema selu Turčin. Pri njihovom prolasku uz Tvornicu platna (danas "Varteks") spontano su im se pridružili svi radnici i radnice te tvornice, čime je započeo jedan od najvećih štrajkova u gradu do I. svjetskog rata.
Vukovar 1907.
Kotarska vlast je zabranila radničku skupštinu i demonstracijsku povorku najavljenu za 1. svibnja s obrazloženjem, "da je tog dana u Vukovaru veliki godišnji sajam, a da u okolnim selima ima nemira pa bi stoga držanje najavljene skupštine moglo biti pogibeljno za javnu sigurnost". Delegacija radnika je otišla tražiti utok (uložiti žalbu) županu, koji ih je odbio i pri tome se narugao radnicima govoreći im da zalud prosvjeduju i traže veće nadnice, jer da će ipak poljoprivredni radnici morati raditi za 1 krunu dnevno kao i do tada. Usprkos svemu 500 radnika je 1. svibnja izašlo na ulice demonstrirajući tražeći veće plaće. Intervenirala je žandarmerija, na što su se demonstranti povukli, ali su poslali prosvjedni brzojav vladi u Zagreb zbog zabrane skupa. Policija je zapisivala sudionike te je 90 njih bilo pozvano na sud, od kojih je 30 bilo kažnjeno globom od 10 kruna i 1 danom zatvora.
Rijeka 1907.
1. svibnja radnici su uz policijsko odobrenje u povorci prošli gradom dijeleći građanstvu letke sa svojim zahtjevima.
Slavonski Brod 1907.
1. V. ispred "Pivare" okupilo se preko 1.500 radnika i u povorci prošlo kroz grad noseći transparente s radničkim zahtjevima do Jankomira (tadašnje brodsko izletište) gdje su održali javnu pučku skupštinu. Skupština je jednodušno utvrdila radničke tražbine (zahtjeve brodskih radnika), nakon čega su se radnici pjevajući vratili u grad do "Pivare", odakle su se mirno razišli.
Dubrovnik 1907.
Dubrovačkim radnicima gradske vlasti nisu dozvolile održavanje mitinga 1. svibnja pa su zajedno s gruškim radnicima organizirali predavanje o značenju međunarodnog praznika rada i potrebi stvaranja strukovnih (sindikalnih) organizacija. Predavanju je bilo nazočno oko 400 radnika. Poslije podne je Savez među radnicima za Dubrovnik i okolicu organizirao izlet u Sv. Jakov.
Dubrovnik 1908.
Izdan je proglas radnicima, kojim se pozivaju na proslavu 1. svibnja, a tijekom jutra je radnička povorka predvođena objedinjenom limenom glazbom triju mjesnih nacionalnih sindikalnih udruga ("Hrvatske radničke zadruge", "Dubrovačkog radničkog društva" i "Societa operaia del progresso") manifestirala gradskim ulicama do Pila, gdje je održana radnička skupština. Sudionici skupštine osudili su tvrtke "Eisler et Ortlieb" i "Tripković" zbog toga što nisu dopustile svojim radnicima sudjelovanje u proslavi, a posebno su prozvali vlasnike ove druge zbog lošeg postupka s radnicima mulimanima.
Split 1908.
1. svibnja radnici su u povroci prošli kroz grad do Marmontovog trga, gdje su održali javnu pučku skupštinu, na kojoj su iznijeli zahtjeve za poboljšanjem svog položaja.
Rijeka 1908.
Riječki i sušački radnici po prvi puta zajedno slave 1 svibanj. Sušački radnici (njih preko 400) prelazeći most na Rječini uzvikivali su : "Dolje s granicama!" Pred Radničkim domom okupilo se preko 2.500 radnika. U povorci su kroz grad krenuli prema kazalištu "Fenice". Prolazeći kroz grad povorka je prosvjedovala protiv društvene nepravde.
Vukovar 1908.
Poučene prošlogodišnjim iskustvom vlasti su dopustile 1. svibnja prolazak radničke povorke kroz grad. 200 radnika je prije podne održalo javni miting sa svojim zahtjevima te su po tome organizirano prošli do Dobre vode, gdje je bila održana zabava.
Karlovac 1908.
1. svibnja radnici su prošli u povorci kroz grad noseći transparente sa svojim zahtjevima.
Varaždin 1908.
26. travnja bila je održana javna pučka skupština na kojoj se govorilo o značaju radničkog blagdana i na kojoj su bile iznesene radničke tražbine. 1. svibnja bio je obustavljen rad u svim radionicama i tvornicama i dopodne je bio održan sastanak oko 400 radnika i radnica. Poslije podne je povorka od 600 radnika i radnica krenula uz pratnju glazbe s banskog trga pod transparentima i izvikujući zahtjeve za općim pravom glasa kroz glavne gradske ulice do Dubrave.
Slavonski Brod 1908.
1. svibnja obilježen je na sličan način kao i prethodni, s time da su glavni radnički zahtjevi istaknuti na transparentima u povorci bili protiv nezaposlenosti i skupoće, obzirom na nastalu privrednu krizu.
Vukovar 1909.
1. svibnja radnici su demonstrirajući gradom i izvikujući svoje zahtjeve uspjeli se probiti do zgrade županije, gdje su ih zaustavili žandari s bajonetama na puškama. Mnogo je radnika bilo uhićeno.
Slavonski Brod 1909.
1. svibnja bio je obustavljen rad u svim podružnicama. Nas radničkom zboru glavni naglasak je bio na potrebi sindikalnog organiziranja svih brodskih radnika i o zadaćama sindikalnih organizacija. Sudionici zbora su pjevajući prošli u povorci kroz grad.
Rijeka 1909.
Radnici Rijeke i Sušaka nastavljaju zajedničkom proslavom 1. svibnja. Pod pritiskom vlasti organizatori napuštaju isticanje socijalnih zahtjeva pa proslava 1. svibnja poprima karakter narodne svečanosti.
Vukovar 1910.
Na prvosvibanjskoj skupštini, koju je organizirao mjesni međustrukovni (sindikalni) odbor postavljeni su zahtjevi glede političkih prava radnika (pravo na slobodno okupljanje, opće pravo glasa i dr.).
Slavonski Brod 1910.
1. svibnja održana je radnička skupština u vrtnoj restauraciji Cvijić, a po tome je povorka od 600 radnika prošla gradom pjevajući radničke pjesme i izvikujući radničke zahtjeve. Poslije podne je u dvorani "Kasina" održan sastanak, na kojem se govorilo o potrebi izgradnje radničkog konzumnog pokreta (zbog velike skupoće izazvane privrednom recesijom) i proširivanju radničkog tiska. Na večer je u "Kasinu" održana zabava, na kojo su radnici - članovi diletantske grupe izvodili šaljivu igru.
Rijeka 1910.
Riječkim i sušačkim radnicima u obilježavanju 1. svibnja prvi put su se pridružili i crikvenički radnici. Dan uoči blagdana riječke su pralje i glačateljice osnovale svoju podružnicu i postavile zahtjeve za povećanjem plaća i izjednačavanjem muških i ženskih nadnica i to objavile na zboru 1. svibnja.
Slavonski Brod 1911.
1. svibnja oko 400 radnika okupilo se na gradilištu Radničkog doma, odakle su u povorci manifestirajući krenuli kroz grad. Radnici su prolazeći gradom izvikivali svoju podršku svojim kolegama brodskim trgovačkim namještenicima, koji su se nalazili u štrajku za veće plaće i kraće radno vrijeme.
Vukovar 1911.
Na prvosvibanjskoj radničkoj skupštni najviše se govorilo o velikoj nezaposlenosti i zahtjevale se mjere za njeno prevladavanje.
Dubrovnik 1912.
1. V. radnička povorka krenula je iz Gruža u grad. Izdan je i prvosvibanjski proglas, čije su raspačavanje vlasti zabranile, ali su radnici u povorci izvikivali njegove glavne zahtjeve: "Hoćemo radničke penzije i osiguranje!", "Hoćemo reformu oporezivanja!", "Hoćemo potpunu slobodu gibanja, sakupljanja i štampe!", "Hoćemo valjano socijalno zakonodavstvo!". Poslije obilaska grada povorka se vratila u prostorije Saveza radnika i radnica, gdje je bila organizirana prva radnička zabava u Dubrovniku uz svirku radničkog mandolinističkog orkestra.
Šibenik 1912.
1. svibnja održana je i proslava šibenskih radnika. Na njoj su radnici postavili zahtjeve glede socijalnog osiguranja, slobode okupljanja i udruživanja i tiska te zahtjeve za boljim socijalnim zakonodavstvom.
Pučišća 1912.
Radnici ovdašnjih kamenoloma organizirali su 1. V. radničku skupštinu na kojoj su postavili zahtjeve glede radnog i socijalnog zakonodavstva, mirovinskog i invalidskog osiguranja te slobode sindikalnog organiziranja, javnog okupljanja i tiska. Skupštinu je organizirala Mjesna podružnica Austrijskog saveza građevnih radnika.
Split 1912.
1. V. održana je javna radnička skupština, na kojoj su postavljeni zahtjevi za boljim zdravstvenim i mirovinskim osiguranjem, reformom poreskog sustava u korist radničkih slojeva, boljim radnim zakonodavstvom i za slobodu radničkog okupljanja, sindikalnog organiziranja i radničkog tiska. Po sadržaju zahtjeva i nekim drugim podacima izgleda da su te godine prvosvibanjske proslave u sva 4 dalmatinska grada bile koordinirane iz Splita, nakon obnavljanja aktivnosti mjesnih podružnica austrijskih strukovnih saveza (sindikata).
Slavonski Brod 1912.
Te je godine bila zabranjena 1-svibanjska proslava pa su se radnici krećući u većim ili manjim skupinama okupili u vrtnoj restauraciji "Cvijić", gdje su održali javnu skupštinu, na kojoj se govorilo o borbi za 8-satni radni dan i potrebi jačanja sindikalne organizacije. Skupština je završena pjevanjem "Marseljeze", a na večer je i "Pivari" održana dobro posjećena radnička zabava.
Vukovar 1912.
Proslava 1. svibnja bila je od strane vlasti odobrena, ali su bile zabranjene ulične demonstracije.
Dubrovnik 1913.
Vlasti su za 1. svibanj dozvolile kretanje radničke povorke kroz grad (od Gruža do Radničkog doma), ali su za razliku od prethodne zabranile fanfare, klicanje, pjevanje i nošenje zastava. Radnici su na to odustali od povorke, ali su tiskali i dijelili gradom letak na kojem među ostalim ističu i ove zahtjeve: "Hoćemo zakone u obranu radnika!", "Hoćemo mir, znanost, rad!", "Hoćemo socijalnu pravicu!".
Slavonski Brod 1913.
Radnici su se1. svibnja okupili pred novosagrađenim Radničkim domom (prvi u nas) te je njih 250 krenulo u mimohod gradom izvikujući zahtjeve. Nakon toga u velikoj dvorani Radničkog doma održana je javna skupština, na kojoj su formulirani radnički zahtjevi glede socijalnog osiguranja. Navečer je održana predstava uz nastup radničkog diletantskog kluba.
Rijeka 1914.
Posljednja prvosvibanjska proslava prije I. svjetskog rata odvijala se u sjeni predstojećeg rata i velikih otpuštanja radnika brodogradilišta "Danubius" zbog pomanjkanja posla. Iz radničke povorke skandiralo se protiv takvog stanja.
Varaždin 1914.
Varaždinski radnici te su godine proslavili 1. svibanj dvadeseti puta. Tog su dana varaždinska građanska društva upriliila svečani doček banu Škrlecu. Radničko pjevačko društvo "Sloboda" bojkotiralo je taj doček i sudjelovalo u proslavi 1. svibnja.
Vukovar 1914.
Prilikom prvosvibanjske proslave posebno su se istakli svojom borbenošću i zahtjevima za poboljšanje uvjeta rada (radnog vremena i nadnica) pekarski i kožarski radnici.
Slavonski Brod 1914.
Oko 500 radnika okupilo se 1. V. ispred Radničkog doma i krenulo u povorci kroz grad do Jelačićevog trga, gdje je održan radnički zbor. Na zboru je bio osuđen rastući militarizam, ponovljeni su zahtjevi ua općim i tajnim pravom glasa i slobodom radničkih organizacija, tiska, govora i sastajanja te su radnici pozvani na jačanje svojih strukovnih (sindikalnih) organizacija. Poslije zbora, radničkog pjevačko društvo "Sloga" priredilo je u Radničkom domu koncert, a navečer je održana zabava. Vlasnici stare pilane, da bi umanjili odaziv radnika proslavi, promijenili su taktiku. Za razliku od prethodnih godina, kada su bezuspješno zabranjivali izostanak s posla 1. svibnja, sada su u vrijeme održavanja zbora svoje radnike u krugu tvornice pozvali na gulaš i kriglu piva i u svojoj nakani uspjeli.
Zagreb 1914.
Zagrebački radnici okupili su se 1. svibnja na Jelačićevom trgu, odakle su krenuli u Maksimir. Na javnoj skupštini najviše je bilo riječi protiv militarizma i teške gospodarske recesije i nezaposlenosti.
Nakon izbijanja I. svjetskog rata (20.VII.1914. objavljena je 27.VII. banska naredba, kojom je u Hrvatskoj i Slavoniji zabranjeno djelovanje svih radničkih organizacija i njihovog tiska. Premda takve neposredne zabrane nije bilo u Dalmaciji, Istri i Rijeci, ipak je i u tim pokrajinama rad radničkih organizacija tijekom I. svjetskog rata bio onemogućen. Međutim, 21. VII 1917. godine austro-ugarske vlasti pritisnute situacijom na frontovima i velikim socijalnim nezadovoljstvom radništva i seljaštva dopuštaju obnovu djelovanja predratnih sindikata. Ipak, tijekom rata zabilježene su, premda skromno, proslave 1. svibnja. Od obnove rada sindikata 1918. godine 1. svibanj opet se masovno obilježava u našim krajevima.
Varaždin 1915.
Usprkos ratnom stanju i neformalnoj zabrani proslave 1. svibnja varaždinske radnice i preostali radnici (oni, koji nisu bili na frontu) ipak su skromno obilježili radnički blagdan.
Split 1915.
Premda se teško može govoriti o obilježavanju radničkog blagdana, ipak (ne slučajno) 1. su svibnja splitske žene i djeca iz radničko-težačke četvrti Varoš izašle na ulice demonstrirajući protiv ratne osludice i gladi tražeći vraćanje muževa i očeva s fronta i kruha za svoje obitelji. Redarstvenici su im zapriječili prolaz i uhitili jednu djevojku, na što su okupljene žene počele na policiju bacati kamenje vičući: "Ajmo napred! Ajmo svi u pržun! Dajte nam muževe ili kruha! Pustite nam curu slobodnu! Ajte za nama sve!" Zbog sukoba s policijom zatvorom ili novčanom globom (a to je značilo zatvor, jer novaca za globu nisu imale) kao kolovođe su bile kažnjene Mara Duplančić, Ivanka Zlodre, Matija Šikić i Mandina Kukoč.
Zagreb 1917.
Iako javna proslava 1. svibnja zbog ratnih uvjeta nije još bila dopuštena. toga su dana obustavili rad radnici većih tvornica (kožarnice, tvornice cikorije, radionice državnih željeznica i drugih). Radnici su došli na posao svečanije odjeveni, ali nisu radili i time u tvorničkim krugovima obilježili svoj praznik. Inače je grad, a osobito trgovi, tramvaji vlakovi, bio iskićen cvijećem. Večer uoči 1. svibnja održana je skupština javnih činovnika, koja je usvojila rezoluciju o poboljšanju materijalnog stanja tražeći stopostotnu povišicu plaća obrazlažući je ratnom inflacijom (koja je od početka rata dosegla 500%) kao i aprovizaciju od strane države osnovnim živežnim namirnicama i ogrijevom obzirom na nestašicu i ratne špekulacije trgovaca.
Vukovar 1918.
Održan je radnički zbor na Sajmištu, koji je značio i početak obnove sindikalnog rada u gradu.
Zagreb 1918.
1. svibnja je bio obustavljen rad u svim poduzećima, radionicama, trgovinama a u ugostiteljskim radnjama samo tijekom dopodneva. Obustavljen je bio i sav kolni i tramvajski promet. Javna skupština započela je u 10 sati u "Metropol-kinu" uz prisustvo 5.000 ljudi, dok se još nekoliko tisuća natiskalo na okolnom prostoru, jer u dvorani nije bilo mjesta. Na skupštini su bili izraženi zahtjevi za 8-satnim radnim danom, potpunim zakonskim određenjem zaštite radnika kod rada, u bolesti, nemoći i nezaposlenosti, potpunom političkom slobodom radnika, uvođenjem općeg jednakog tajnog i proporcionalnog izbornog prava, slobodom tiska, govora i sastajanja, uvođenjem međunarodnih mirovnih sudova za mirno rješenje sporova između naroda, svjetskim mirom i pravom svakog naroda na samoodređenje. Skupština je jednodušno prihvatila rezoluciju s tim zahtjevima.
Osijek 1918.
Prvog svibnja je rad bio obustavljen u svim poduzećima i radnjama, a radnici su se okupili u velikoj dvorani "Apolo-kina" u Strossmayerovoj ulici na javnu skupštinu, koja je usvojila rezoluciju s radničkim zahtjevima istog sadržaja kao i zagrebačka.
Đurđenovac 1918.
Po prvi puta je u tom mjestu obilježen 1. svibanj. Rad je bio obustavljen u tamošnjoj drvnoj industriji i radnici su se okupili u dvorištu jedne zgrade u Sušinama. 13 žandara spriječavalo je sastanak, ali je stigla naknadna dozvola iz Našica pa je skupština ipak održana i prihvaćena je rezolucija s istim radničkim zahtjevima kao i u Zagrebu.
Belišće 1918.
1. svibnja bio je obustavljen rad i kod Gutmana. Prijavu radničke skupštine odbila je kotarska vlast iz Osijeka, a poslodavac je obećao dvostruku nadnicu onima, koji će tog dana raditi. No, radnici se nisu pokolebali i tog dana nisu radili.
Karlovac 1918.
1. svibnja je bio proslavljen svečano i masovno kao nikada dotada u tom gradu. Sve tvornice i radnje toga dana nisu radili, a na radničkom zboru od preko 1.000 ljudi bila je donesena rezolucija s radničkim zahtjevima istima kao i u Zagrebu.
Slavonski Brod 1918.
1. svibnja je u Radničkom domu održana javna skupština, kojoj su prisustvovali brojni radnici. Na skupštinu je bilo pozvano i ostalo građanstvo, ali se nije odazvalo. Skupština je usvojila rezoluciju s radničkim zahtjevima identičnima zagrebačkima.
Bjelovar 1918.
1. svibnja je u tom gradu bio obilježen svečanije nego ikad. Tog se dana nigdje nije radilo, a na javnoj skupštini bila je prihvaćena rezolucija istog sadržaja kao i zagrebačka.
Đakovo 1918.
1. svibnja je proslavilo ono malo preostalih radnika (jer većina njih se nalazila na frontu, a mnogi su već bili i poginuli).
Varaždin 1918.
27. IV. održana je javna skupština, koja je donijela rezoluciju s radničkim zahtjevima po sadržaju sličnom onoj, koja je 1. svibnja bila usvojena i u Zagrebu. Samog 1. svibnja bio je obustavljen rad posvuda po gradu. Tijekom dopodneva je bio održan radnički sastanak, a poslije podne zabava.
Vinkovci 1918.
Radništvo je 1. svibnja obustavilo rad i održalo skupštinu, na kojoj je usvojena rezolucija s radničkim zahtjevima istog sadržaja kao i zagrebačka. Red i mir nisu bili narušeni.
Split 1918.
Dva dana prije 1. svibnja bio je održan skup međustrukovne organizacije (to bi danas bio SSSH, op.p.), koji je sastavio prvosvibanjski proglas s radničkim zahtjevima, među kojima je onaj za 8-satnim radnim vremenom bio naglašen najžurnijim. Samog 1. svibnja nije se gotovo nigdje radilo (svega par vlasnika kavana nije to ispoštovalo), ali ophod radnika gradom i javna skupština nisu mogli biti održani, jer vlasti nisu dale dozvolu.
Kako sam to već uvodno napomenuo, namjera mi nije bila sveobuhvatno prikazati (kako po svim gradovima i mjestima, tako i kronološki potpuno i iscrpno) sve proslave 1. svibnja u nas od prvog njegovog radničkog obilježavanja pa do kraja I. svjetskog rata. Za to niti sam imao vremena ni mogućnosti, a niti potrebe. U izboru mjesta i gradova bio sam ograničen trenutno raspoloživom literaturom, što, dakako, ne znači da u gradovima i mjestima, koji u ovom pregledu nisu spomenuti, nije u tom razdoblju bilo prvosvibanjskih radničkih proslava. Isto tako, nakana mi nije bila kronološki nanizati i opisati sve te proslave u nekom gradu. Naime, u ovaj prikaz nisam uvrstio one, koje su bile tek puke prigodničarske naravi ili su se postupno preobrazile u obične pučke zabave. Ipak, moram upozoriti da dvije vremenske praznine u uvrštenoj kronologiji nisu rezultat nedostatka izvora ili mog svjesnog ispuštanja zbog rutinske prigodničarsko-zabavne naravi tih proslava. Naime, u razdoblju od 1897. do 1903. godine u Hrvatskoj i Slavoniji konzervativni Khuen Hedervaryev režim zabranjivao je svaku proslavu 1. svibnja pa ih u tom vremenu nije ni bilo. Osobito oštro Khuen je od početka dao postupati u svojoj domicilnoj Srijemskoj županiji (gdje je u Nuštru imao svoj posjed) te se stoga ove proslave relativno kasno javljaju (Vinkovci) ili su izvrgnute žestokim progonima (Vukovar). U Dalmaciji, pak, austrijske vlasti poglavito u početku (od 1890. godine pa do prvih godina XX. stoljeća) svim su se sredstvima trudile onemogućiti njihovo održavanje. Isto je bilo i u Istri, osobito u Puli, u kojoj se civilna vlast bila ograničena velikim ovlaštenjima zapovjednika austrougarskog mornaričkog arsenala stacioniranog u tom gradu, a koji je zabranjivao radničke demostracije. Slične su bile i uloga i postupanje ugarskog guvernera grada Rijeke. Drugo takvo razdoblje bilo je za vrijeme I. svjetskog rata, a kojem sam već govorio u prethodnom tekstu.
***
Prava svrha ovog prikaza prvosvibanjskih radničkih aktivnosti bila je pokazati da su začetnici hrvatskog sindikalizma znali iskoristiti 1. svibanj, inače blagdan međunarodne radničke solidarnosti posvećen sjećanju na čikaške radničke žrtve iz 1886. godine, i za izražavanje neposrednijih ciljeva i interesa svoje uže lokalne ili šire nacionalne radničke sredine. Njihova iskustva glede toga u mnogo čemu bi nam i danas mogla korisno poslužiti.
Autor:
Željko Gjurašin
Sv. Ivan Zelina
|
